LOCK 'N' LOAD

Na ovome svijetu do današnjeg doba uistinu smo se imali prilike nagledati svega i svačega. Želja za materijalnim dobrima i težnja za dobrobiti ljudi isprepliću se i više nitko ne zna što činiti, tko pije a tko plaća u ovom općem cirkusu. Političari si trikovima uzimaju bodove, neupućeni roditelji brinu se za djecu, kompanije vode ratove oko zarade a nedavno, nakon lutanja po medijima svjetska javnost našla je novu žrtvu...

Igre, bile one kompjutorske, konzolaške ili kako su naši uvijek voljeli govoriti: videoigre postale su novi mamac za okretanje masivnih količina novaca, no također postale i predmet kontroverze za širu javnost te što je najstrašnije: opasnost po djecu. Neki tako prozivaju samo one "nasilne igre" sa oznakama M, +16, +17 i +18 dok neki drugi govore da su igre općenito postale previše zastupljene u privatnom životu mladeži i onih starijih te štete socijalnom i intelektualnom segmentu života. Što je zapravo prava prijetnja, kako ju ukloniti, kako se zaštititi od potencijalnih , kako se ponašati prema cijelom ovom cirkusu te ono najvažnije: Ima li smisla zabranjivati igre? – Odgovorit ćemo vam u ovom članku.


IZVORI NASILJA
Khm, odakle početi? Ajmo započeti od same srži tematike – nasilje i odakle dolazi. Potreba koju čovjek osjeća za vršenjem nasilja nad drugom osobom najčešće proizlazi iz mržnje koja u duetu sa nervozom i osjećajem nelagode koji jednostavno moraju izaći na površinu na taj način ako nema druge. Nasilje je postalo standardni segment života svakog čovjeka i opće javnosti. U ogromnim količinama zastupljeno je na televiziji i to ne samo na filmovima, serijama, sapunicama, nego čak i na nacionalnim vijestima gdje su nas pogotovo zadnjih dana svakodnevno izvještavali o brojkama poginulih u Iraku te snimke hektolitara prolivene krvi, pogođenih te ranjenih vojnika i osoblja. Također i u crtićima nasilje je prisutno, doduše ne prikazano crvenom tekućinom, no udaranje po tijelu teškim predmetima izgleda da dobro upućuje na što se odnosi. Cirkus gdje se draže oštre životinje kao što su lavovi, tigrovi, zmije... također može ostaviti negativan utjecaj na gledatelja, kao i umjetničke slike sa mračnim motivima te vrlo nasilnim prizorima. Također se nasilje može primijetiti i u raznim knjigama, pa čak i samim bajkama pisanim za djecu. Glazba također često koristi nelagodne stihove čak i u ljubavnim pjesmama, a da ne spominjem one provokativne prirode. A sad još i videoigre... Dakle, kao što vidite nasilje je svugdje oko nas i neizbježno je čak i za malu djecu koliko god ih mi pokušavali zaštititi. Možda bi vam se ovo prethodno nabrajanje moglo činiti glupim, nama je, no baš zato se pitamo kako to da su neke stvari izdvojene iz konteksta i vrlo štetne za djecu, dok su mnoge druge ostavljene po strani. Odgovor je - popularizacija. Čim se dogodi neka nesreća i čim se poveže s nečim odmah se digne buka ako je to dotično naizgled izgledalo bezopasno. Upravo tako je i ovdje slučaj!






ŠTETNE IGRE
Igre su na početku bile prilično bezopasne i na samim počecima zvane su popularnim nazivom – igrice. Dakle, očito da je riječ o nečemu što služi razonodi, zabavi, možda i opuštanju jer to je jednostavno – zabavna aktivnost. Kasnije je uslijedila evolucija, pa time i veća sloboda proizvođačima da iskoriste i pokažu svoj talent i domišljatost. Uz svakakve varijante žanrova i igara došlo je i – nasilje u igrama. U žanru tučnjava prva igra koja je izazvala kontroverze i koja je potakla organiziranje američke agencije za klasifikaciju igara bila je Mortal Kombat. Popularne tučnjave iz brutalne realnosti preselile su se na ekran, a upravo Mortal Kombat je najrealnije dočarao osjećaj davanja i dobivanja batina. Od silnih udaraca krv se prolijevala, a "žongliranje" nemoćnog protivnika u zraku i krajnji Fatality potezi kojima smo glave kidali, srca čupali ili jednostavno raznijeli protivnika dali su do znanja da nisu sve igre za djecu i da neće na svaku osobu pozitivno utjecati. Kasnije Doom je kao pucačina iz prvog lica donio horde paklenih čudovišta, kontroverzne motive (obrnuti pentagrami, lubanje na objektima, stradali nesretnici...) te maštovito odrađene razine i oruža pomoću kojih smo mogli u rambo stilu ubijati ih sve pred sobom kako bi došli do kraja nivoa te udarili onu famoznu ploču za kraj razine i prelazak na drugu koja će donijeti još novosti. Takav koncept dugo vremena nije se mijenjao u FPS žanru i bio je prava zvijezda vodilja za sve koji su nakon njega uslijedili. Duke Nukem je igra koja je osim elemenata spomenutih u Doom-u donio i seks element, te nam je omogućio da uz ubijanje svinja i svakakvih ostalih kreatura vrijeme i pare trošimo na "lijepe žene sumnjivog morala", zapravo kurve. Dobro se sjećam kako su se klinci u društvu smijali i veselili kad su otkrili te "intrigantne" elemente u igri. Lara Croft iz igre Tomb Raider sa tijelom 15-godišnjakinje te guzicom i sisama odrasle žene također je bila seks simbol te jedna od najpopularnijih igara svih vremena. Ponovo je dokazano – seks se prodaje, bilo kako i bilo gdje. Carmageddon nam je u žanru utrka pokazao koliko jedna obična jurilica može biti brutalna. Cilj u igri je bio pogaziti što više ljudi, životinja u zadanom vremenu, no ujedno je i prva igra (prije GTA) koja vam je omogućila da istražite svijet oko sebe kretajući se u smjeru u kojem vi to želite. Kasnije je i sam Grand Theft Auto donio igračima mogućnost da kradu aute, sukobljavaju se s bandama, gaze pješake, ubijaju policajce... uglavnom jednostavno da rade što žele, također uz prilično veliku slobodu kretanja i istraživanja po čemu je serijal postao poznat. Kad su se počele razvijati u naprednije i složenije oblike igre su postale sve zahtjevnije i veće od onoga što bi se smatralo samo pukom zabavom. Postale su realnije, kompliciranije i dodale su nove žanrove, pod-žanrove, načine igranja... no ne dajte se zavarati jer igre nakon svega naposljetku su samo to – igre!






MENTALITET
Postoji mali milijun raznih ovisnosti i već je odavno dokazano da igre također mogu izazvati ovisnost – stadij u kojemu se zadovoljstvo miješa sa požudom, a opuštenost prelazi u napetost, no u mislima ste usredotočeni na igru i ne mislite na ništa drugo, a zadnje na pameti vam je ugasiti kompjuter ili konzolu. Ja kao iskusni gamer imao sam prilike barem na kratko iskusiti i taj osjećaj i moram priznati da je to bolest, jer zdravo nije nikako. Bez obzira koliko mi voljeli igre i koliko im pridavali svoje pozornosti u ovako ozbiljnoj tematici treba biti realan i priznati one negativne strane. Doduše ja sam bio "ovisnik" tek 3-4 dana u periodu kada stvarno nisam imao ništa drugo nego se prepustiti čarima igre, no ubrzo sam shvatio negativne strane "užitka" i vratio se normalnom životu i uobičajenom gamingu. No to sve ovisi o tome o kakvoj se osobi radi. One osobe slabijeg karaktera, samopouzdanja i uvjerenja brzo će se naviknuti na dobru zabavu i neće razmišljati o prestanku jednostavno zato jer ih nitko ne tjera na to. No, čak i za takve ima lijeka i nisu opasni za okolinu nego samo za sebe. Imali smo prilike vidjeti da je jedan čovjek (sa razlogom prozvan WoW ovisnik) igrao masovnu mrežnu igru World Of Warcraft te u potpunosti zaboravio na sve tjelesne potrebe, pišanje, glad, žeđ, odmor... svega je postao svjestan nekoliko sekundi, no onda je bilo kasno. Od navodne dehidracije srušio se sa stolice i umro. Sad vrijedi postaviti pitanje: Je li on kao ovisnik o igrama bio opasan po okolinu? Naravno da nije! Za sve one koji ne znaju ili nisu upućeni, opasnost po ljude i djecu dolazi izvana. Igre najviše mogu biti štetne kad ih počnu igrati oni koji ih ne poznaju, razumiju, oni koji nakon kratkotrajnog igranja postaju fascinirani pa "žele to isprobati u stvarnosti", i na kraju oni koji su još i prije igranja poznati kao psihički nestabilni. Dakle, koliko god pričali o štetnosti, uvijek se na kraju vratimo na onu drugu stranu – ljude i njihove postupke. Onaj tko nije bio normalan prije, sigurno neće biti normalan i poslije igranja. Također je problem individualna razina inteligencije i karaktera od čovjeka do čovjeka. U novinama smo čitali o osobama različitih dobnih skupina da su počinile zločin i da su tu kumovale igre. Čak i ako zabranite nasilne igre onima mlađim od 18 godina, uvijek će se naći neka starija osoba koja nije sasvim zrela u razmišljanju i sabrana glede poimanja stvari. I ja sam priznajem da sam potpuno sazreo tek sad sa 20 godina, jer dok sam navršio 18 definitivno nisam bio zreo i iskreno rečeno nisam imao blage veze što bi htio i očekivao od života. No sad sa 20 godina znam, barem otprilike. Današnju, mentalno zdravu mladež na svu sreću teško je pretvoriti u čudovišta običnim filmovima, igrama, glazbom nasilnog i neprimjerenog sadržaja. ...Evo upravo sam nedavno otvorio Jutarnji List i vidio članak s naslovom "Pametni slušaju Heavy Metal" - a reko´ jeste se sjetili... novine pišu i obavještavaju javnost o nečemu što sam ja, a i moji prijatelji / ce odavno već znali... trebam li dalje išta reći?


EVO ŠTO KAŽU KOLEGE IZ LNL TEAM-A:

goGAMERo
"Nemam nešto veliko za reći. Apsolutno podržavam zabranu neprimjerenih igara, te smatram da bi u 21. st. sve države trebale imati određene zakonske regulative u svezi s interaktivnom zabavom. I sami smo svjesni nemilih događaja (masakara, krađa...) diljem svjeta, u kojima su akteri uglavnom bile malodobne osobe, koje očito nisu psihički stabilne. Mislim da bi se takvim osobama, pristup video igrama trebao zabraniti, a svaka "nasilnija" igra trebala zabraniti do 18-e godine života, a neke čak i do malo zrelije dobi, recimo igre tipa GTA, Manhunt..."

GOL3M
"Igre na sebi imaju oznaku za koga su i koje godište...sad ako neki mulci igraju nešto što ne bi trebali ko im je kriv!? Ja sam igrao svašta i vidio svašta, ali da nisam u igrama, vidio bi u filmu ili stripu ili još gore - na samoj ulici uživo. Nikad previše igre nisu utjecale na moju psihu osim što su me zadovoljavale opuštale i ponekad živcirale. Zabrana treba postojati, ali roditelji bi trebali sami snositi dio odgovornosti a ne kriviti igre. I neka malo pogledaju kakav je TV program..."

Shakes
"Pa gledajte, gaming industrija postaje sve rasprostranjenija i slobodnija svakim danom koji prolazi. Ipak, koliko god dobrih igara viđali na tržištu, nisu baš za svakog. Gears of War je jako krvava igra, ali nema razloga da se potpuno zabranjuje. Mislim da bi trebali uvesti kazne za prodavače igara. Na kutiji igre se jasno izjašnjava PEGI ocjenom otisnutom u kutu jako velikim i jasnim brojkama. Smatram da bi se PEGI sustav trebao strogo pratiti ali opet zabrana igara na nekim tržištima je stvarno pretjerana. Nasilje u igrama uopće ne potiče razne ubojstava, naprotiv - miče agresiju iz nas, dopusti nam da se ispucamo u igri da se ne iskaljujemo na drugima. To rade ljudi koji su mentalno poremećeni, a većina jednog dana pukne, bez obzira na činjenicu da li je igrao neku igru poput San Andreas ili Gears of War. Slažem se sa uvođenjem jačih provjera kod kupovine igara sa 17+, M-rated itd. Također, protiv sam bilo kakve cenzure unutar igre. Stavi PEGI oznaku M i gotovo. Nema tu previše rasprave. I onaj parental control, to je totalna glupost. Kao da današnji roditelji paze što im djeca igraju, a iskreno boli ih briga. Trebalo bi se više pripaziti na djecu u razvoju ako imaju malo čudno ponašanje, dakako bi trebalo zabraniti igranje krvoločnih igara. Ali uz to i filmove i TeVe. Mislim da nije sve do igara jer... Pa pogledajte svijet oko vas, ljudi se ubijaju, na TeVeu gluposti nedjeljom oko 11 sati... Mislim da ako treba na nešto donijeti nekakvu zabranu, treba i na ostale medije..."






ZABRANE
Što je zapravo štetno za ljude? – Moj odgovor bi bio da je čovjek sam svoj neprijatelj. Oni koji su mentalno nestabilni takvi su zato jer u svojoj glavi imaju probleme s kojima se stalno zamaraju i s kojima se stalno bore ne shvaćajući da je to zapravo nepotrebno, jer čovjek se iskazuje svojim djelima, ne mislima. Mogli bi mi zabranjivati filmove, glazbu, igre, predstave, televizijske programe, dnevnik sa prijenosom krvoproliča i ratova, političke emisije, saborske sjednice u kojima nam slikovito pokazuju kakvo rasulo vlada u državi, reality show-ove gdje ljudi gledaju druge ljude kako pizde 100 dana u nekoj kući, crtiče poput bambi-a koji zatupljuju djecu već u ranim fazama života ne pripremajući ih na sirov realan život i svijet današnjice. Zatim bi zabranili i Europsku Uniju koja promiče GMO hranu što također nije nikako zdravo.... joooo što bi sve mogli zabraniti!? No u čemu je svrha? Zabranite igre pa će piratstvo još više procvjetati, zabranite nasilne igre pa će postati još popularnije i traženije. Pogledajmo samo drage nam Nijemce. Nakon što su "kao" bili zgroženi terorom koji se širio tijekom Drugog Svjetskog Rata, postali su miroljubiva država raširili ruke vratima svijeta i primili mnoge nacije, emigrante drugih kultura, običaja i načina života u svoj dom. Ok, da ne bude zabune i dalje stvari tako stoje, no svaku malo "jaču" igru zabrane uopće prodavati, a kamoli da bi samo ograničili na punoljetne osobe. To je krajnost s kojom se mi uopće ne slažemo. Čemu zabrane mogu pridonijeti? – Pa zapravo ničemu, ako si vi ne znate sami pomoći.


GAMERSKI ODGOJ
Dakle nakon što smo ustanovili u čemu je problem, vrijeme ne da odgonetnemo kako ga riješiti. To sigurno nije lagan zadatak, jer roditeljska briga i odgoj je najvažnija, no ujedno i najteža stvar za svakog roditelja. Najveći problem je što smo došli u vremena kada je sve više onih koji nemaju istančan osjećaj odgovornosti i vremena za posvetiti svojoj djeci, a kamoli strpljenja slušati i upoznati svoju djecu malo bolje. I upravo ovdje se čini najveća greška! Ako nemate vremena i živaca detaljno razgovarati sa djetetom i pričati o svim najrazličitijim temama te ako ste stalno zaokupljeni poslom jer mislite da je to "za njegovo dobro", kako možete očekivati da vam sin ili kćer neće jednog dana postati mentalno-nestabilni latentni luđak uz kojega više nitko nije siguran? – I zaboravite na ono: Ne, moj Marko nikad nebi učinio tako što, on nebi ni muhu zgazio... da, da svakako! Ovdje takve fore ne prolaze i kad upoznajete i odgajate svoje dijete morate paziti na mnoge stvari te jednostavno staviti sa strane ovaj način razmišljanja, jer vaše dijete mora znati da kad odraste da će se jednoga dana jednostavno morati suočiti sa realnom svakodnevicom koja vuče i mnoge negativne strane, a tu spomenuti "dječji crtići" padaju u vodu. Također i dječje igre daju neku razinu zatupljenosti pogotovo ako su "nekvalitetni komercijalni proizvodi" koji se rade na tematiku poznatih i prokušanih imena u svijetu "medija za djecu". Naravno takvo što nude i one arkadnog tipa za odrasle, no upravo zbog točkica crvene boje zvanih – krv nisu za djecu radi potencijalnog krivog tumačenja samog sadržaja. No stvarno je teško i potpuno nerealno za očekivati da jedno dijete koje se sa svojih 15-16 godina sve bliži punoljetnosti nikada nije igralo ili vidjelo krvave i nasilne igre, pornografske sadržaje i slične stvari koje su kakti rezervirane "za odrasle". Stoga nakon nekih 10 godina vašem klincu mora biti jasno da život koji ga čeka nije bajka i da je realnost u kojoj živimo ponekad brutalna i krajnje nepredvidljiva. No opet, čak i u tome se može pretjerati jer to ne možete "usaditi" u njega kao da od njega želite napraviti muškarčinu ili pesimista, nego sve lijepo lagano bez žurbe jer istina je – treba znati i uživati u životu. To smo kao djeca valjda svi već naučili, no također treba biti spreman na sirovu realnost i nepredvidljivosti koje život donosi. Ma što je zapravo gamerski odgoj? – Ne! To nije kad vašem djetetu kupite najnoviju konzolu ili novi komp i mislite da će vam sada on biti privržen kao pas ili da će korisnije iskoristiti vašu odsutnost i nedostatak druženja. Upravo naprotiv! Postoji vrijeme za sve, za društvo, za dužnosti ali i za igru ukoliko želite "malo svog mira". Zato ćete ponekad nažalost ipak morati ograničavati djetetu vrijeme igranja, ako ono samo ne zna naći granicu – no opet, taj osjećaj odgovornosti i odlučnosti treba steći inače bez toga ne ide. Malo stvari se uz kažnjavanje riješe kako treba, a još manje njih se riješe na korist djeteta, stoga nema druge nego se uistinu posvetiti svojem djetetu ako želite da "od njega bude nešto" kad naraste, ma zapravo samo se potrudite da djetetu omogućite normalan život uz prigodan i ispravan odgoj i time ćete sebi učiniti uslugu, ali i drugima ;-)


ZAKLJUČAK
Dakle, što smo iz svega ovoga imali prilike naučiti? – Naučili smo to da u svijetu igara zabranama nema mjesta, dok se za dobne ograničenosti možemo komprimirati no ja osobno mišljenja sam da to ne igra preveliku ulogu iz jednostavnog razloga što se toga gotovo nitko ne drži, barem u našoj državi. Zabrana nasilnih igara rezultirala bi samo nezadovoljnim gamerima i velikim porastom piratstva – a to je nešto što svakako ne želimo! Svaka osoba je različita i na svaku osobu igre imaju različit utjecaj jer to je stvar individualnosti. Ja kad počnem igrati igru osjećam smirenost, opuštanje i zadovoljstvo – to su osnovni osjećaji koje svaki gamer ima i koji se u većini slučajeva probude usred igre, bila ona lagana, teška, akcijska, avanturistička pa čak i nasilna... igra je igra, a ono što svaki igrač želi je igrati se i barem nakratko zaboraviti na probleme iz stvarnog živote i taj doticaj realne, sirove stvarnosti jer u usporedbi s tim krv na ekranu izgleda kao pekmez ili kečap koji će malo koga dati uznemiriti... Bloody Good Gaming? Yeah Baby! Bring It On! >:-)