LOCK 'N' LOAD

PROIZVOĐAČ / IZDAVAČ Raven Software / Activision
ŽANR FPS TIP Kemijski spoj PLATFORMA PC DOSTUPNO ZA PC, X360, PS3

U ovim post-E3 tmurnim vremenima suše PC igara, Activision i veterani FPS scene, Raven Software, odlučili su nam prikratiti par sunčanih popodneva svojim novim novcatim shooterom u kojem su pokušali izmiješati sve novotarije FPS svijeta dobrim, starim old schoolom. Ubacite tu još mrvicu Sovjetskog Saveza, svežanj putovanja kroz vrijeme i prst horrora, i dobivate Singularity. Kako se isti proveo u našim rukama, saznajte u ovoj ekskluzivnoj recenziji!

U BODLJIKAVIM NJEDRIMA MAJČICE RUSIJE...
Ljulja nas (ili bolje rečeno, žulja) Raven Software, ekipa starih FPS zanatlija koji su s nama gotovo od početaka FPS žanra. Dobro se sjećam (a pretpostavljam, i dobar dio vas) zlatnih vremena ovog studija u drugoj polovici 90'ih, kada su ih na globalnu gaming scenu odveli legendarni Hexen i pazi-Mirko-odu-crijeva Soldier of Fortune. Ubacimo li tu dva (ne toliko uspješna) nastavka SoF-a, Quake 4 i jedini Star Wars shooter vrijedan spomena (Jedi Academy, uz Jedi Outcast, kojeg su oni i napravili uostalom), ne trebate znati fiziku iza hadronskog sudarača da bi shvatili kako se ovdje radi o timu prekaljenom vatrom i vodom u svijetu igara. Nažalost, Raven nas posljednjih godina više razočarava negoli uveseljava - od katastrofalnog trećeg Solider of Fortunea do, u najbolju ruku osrednjeg, Wolfensteina, i sve više čini se da stari gavran više nije ono što je nekad bio. No, baš kao i Poeov gavran, i ovaj se neda samo tako. Naime, baš u tih zadnjih pet nesretnih godina mala skupina Ravenovaca potajice je radila na novom projektu koji bi ih trebao vinuti iz trnja do zvijezda. Ovih dana ta igra je na mala vrata došla i do mojeg računala i bez mnogo pompe rekla: „Singularity. Singularity mi je ime.“






CALLING DOCTOR E99
Priča u FPS-u? Ma kakva priča pobogu!?! Davna su bila vremena kada su se izricale ovakve rečenice, i Raven je itekako toga bio svjestan. Half Life 2, S.T.A.L.K.E.R., BioShock i ekipa pobrinuli su se da priča više nikad nije samo bijedna izlika da se pobije čim više živine od početka do kraja igre, već nešto što ćete s guštom otkrivati, a kasnije i prepričavati frendovima na kavi. S tim na umu, mogu komotno reći da Raven još od prvog Hexena nije imao bolju priču u svojim igrama. Vrijeme radnje - alternativna godina 2010/1955. Mjesto radnje - izolirani ruski otok Katorga 12. A ostatak priče kaže sledeće - razjareni činjenicom da SAD imaju većeg, što su one dokazale bacanjem dvije ne baš sitne bombe na Hirošimu i Nagasaki, Sovjeti se bjesomučno bacaju u potragu za oružjem prema kojem će atomska bomba biti otprilike isto opasna kao i prosječni kineski vibrator. Nakon godina kopanja, te neminovnog znoja i suza malog ruskog čovjeka, to oružje je pronađeno, i to baš na prethodno spomenutom otoku, Katorgi 12. Ono što su pronašli bio je dosad nepoznat metal, element nazvan E99, i kako stvari već bivaju, taj metal je bio baš ono što im treba - ne samo da su predmeti izrađeni od njega nekoliko puta izdržljiviji i čvršći od čelika, već je taj relativno nestabilan i iznimno opasan element dao mogućnost dotad zamislivu samo u mokrim snovima Nikole Tesle - putovanje kroz vrijeme.





Naravno, Rusi su odmah napravili ogromno istraživačko postrojenje na licu mjesta, te poslali svoje najbolje znastvenike, kao i legije radne snage na kojima ovi mogu bez osjećaja odgovornosti eksperimentirati. Među znanstvenicima se ističu dva imena - Dr Nikolai Demichev, briljantan, ali i iznimno ambiciozan i macchiavelliajnski nastrojen fizičar, te njegov najbliži kolega i karmička suprotnost, Dr Viktor Borisov. I baš je taj samozatajni Borisov otkrio način obuzdavanja ogromne sirove snage i potencijala E99, i napravio sasvim zgodnu spravicu- Time Manipulation Device, ili, kako bi naši u saboru rekli, Ha-De... pardon, Te-Em-De. I opet, kako stvari bivaju, Demichev je saznao za uspjeh svog kolege i zaželio posjedovati jednu takvu spravicu. Nekoliko tjedana i hrpu trupala kasnije, nesmotrenost Demicheva uzrokovala je taljenje E99 reaktora na Katorgi 12, prouzročivši singularitet, koji je pola stanovnika pobio u roku odmah, dok je ona nesretnija polovica zauvijek osuđena na groteskne mutacije i poluživot između različitih vremena i dimenzija. 55 godina kasnije, na scenu stupate vi, satnik Nathaniel Renko, kojeg su SAD poslale na misiju izviđanja tog tajanstvenog otoka. Odmah po dolasku, vaš helikopter biva srušen u nevremenu, te ste vi i još jedan vaš kolega ostavljeni na milost i nemilost onoga što nadolazi. A toga, vjerujte mi, ima. Ovo dosad ispričano je tek zakulisje u veliku igru mače i miša, moralnih odluka i vremenkih (ne)logičnosti koje vas očekuju. Samo ću reći da očekujte stvarno dobro ispričanu priču u najboljoj maniri STALKER-a. BioShocka i Half Lifea (koji su scenaristima bili očiti uzor). Sukladno priči, atmosfera koju Singularity pruža je odlična, ništa slabija od svojih uzora, od kojih obilato posuđuje poprilično toga, no to vam, nasreću, gotovo nikad neće umanjiti doživljaj tmurnog i mračnog svijeta Katorge 12. Početak igre više sliči na kakav survival horror negoli na čistokrvnu pucačinu – na sceni ste samo vi, hrpa duhova, razrušene arhitekture ,te snimaka, filmova i bilješki koje su ostavljali nesretnici zatočeni na otoku. No, jednom kada se dočepate TMD-a (koji izgleda kao hi-tech rukavica) i počnete putovati kroz vrijeme, igra se pretvara u non-stop akciju s rudimentarnim elementima RPG-a, te se nećete ni snaći, a igra (odnosno, onih desetak sati koje su Ravenovci predvidili za završavanje singleplayera) će već biti gotova. Skidam developerima kapu zbog odličnog osjećaja za tempo igranja, nečega u čemu čak i prednjači pred svojom konkurencijom. Istinabog, igra je mogla trajati malo duže, no onda bi opet izgubila svoj tempo, te razumijem odluku da se u korist imerzivnosti sreže trajanje.








AND THE SKY WAS MADE OF AMETHYST...
I, kako Courtney Love kaže, all the stars are little fish. Ovo u Singularityu nećete naći. Osim prilično impresivne zrake singulariteta koja stvara vrtlog veličine Međimurja na nebu, svodovi koji vas očekuju su mrak mrkli, s nekom kapi kiše i pokojim gromom na vidiku. Grafika, moram reći, je ono u čemu Singularity najviše razočarava. Isprane teksture, poligonaža likova skoro kao u Half-Lifeu 2, HDR je tek tu i tamo prisutan, dok su Ravenu neki DX 10/11 efekti bili nešto što se dešava u drugim igrama. Igra zaista izgleda kao da je izašla pred nekih 4/5 godina, no daleko od toga da će vas grafika odbiti od igranja. Dapače, ima i trenutaka kada vas zabljesne nekim super detaljem ,kao primjerice kišom koja se slijeva niz kontejnere i pri tom izgleda gotovo realno, ili ogromnošću i detaljima bosseva u odličnim fajtovima koji znaju trajt i do 15 minuta - nažalost, samo su dva takva. I općenito su oni dobri trenutci koje igra pruža grafički prerijetki, a najčešće i prekratki. Zvuk je, pak natprosječan i nemalo puta ćete se naći naježene kože u nekoj napuštenoj zgradi, osluškujući oko sebe poput černobilskog zeca, posebice ako imate surround zvučnike. Voice acting je također solidan, a posebice me razveselilo to što ruski vojnici stvano pričaju ruski, a ne neki njujorški taksi engleski kao što je to običaj pri predstavljanju neameričkih nacionalnosti u američkim medijima. Kad smo već kod zvuka, glazba u Singularityu definitivno ne spada u neke epske soundtrackove koje ćete preslušavati po milijun puta, no upotrijebljena je dobro, sa zdravom dozom nenametljivosti i minimalizma. Ono što je najbolje kod Singularitya jest činjenica da vam nije potreban high-end stroj da biste ga pokrenuli - dapače, igra i na konfiguracijama slabijima od navedene preporučene ide bez ikakvih problemima sa svim detaljima na maksimumu, na bilo kojoj rezoluciji. Što me vodi do optimiziranosti i samog gameplaya.


PUSTOLOVINE MALOG ŠVEJKA ILITIGA POST-POROĐAJNA DEPRESIJA
Prvo ću o optimiziranosti same igre, koja je vrhunska. Ne samo da se igra vrti i na starijim konfiguracijama, već je gotovo lišena ikakvih bugova, što je bome rijetkost u današnja vremena štancanja nastavaka unutar 6 mjeseci od izlaska prethodnika. Vidi se da su dečki marljivo radili i polirali igru tih 5 godina koliko je bila u nastajanju, pa i nauštrb grafičke prezentacije, što svesrdno pozdravljam. Sama mehanika igranja, pak, i nije pretjerano raličita od one koju nalazite u BioShocku ili bilo kojem modernijem shooteru, osim jedne stvari - TMD-a. Ta poveća rukavica, ne samo da služi kao gravity gun, već može postarati predmete ili im vratiti nekadašnji sjaj. Uvjet je samo da isti imaju barem trunku E99 u svom kemijskom sastavu. Plus toga, njome na određenim mjestima možete stvarati vremenske procjepe, vaditi stealth neprijatelje iz dimenzije u kojoj se nalaze, mutirati ruske vojnike u čudovišta, koja potom odlaze na švedski (bolje reći, sovjetski) stol koji se sastoji od njihovih bivših kolega, hvatati rakete i granate i zrku i vraćati ih pošiljaocima, usporavati vrijeme unutar mini singulariteta (koji ujedno služi kao štit) i još švašta. Rukavica je, ako i sva ostala oružja, nadogradiva, no zašto stati na tome? Možete naime unaprijeđivati i sebe, premda su to tek rudimantarna poboljšanja (povećavanje zdravlja, preciznosti, E99 energije za vaš TMD i još nekolicina augmentacija). Sve to unaprjeđujete u za to predviđenim stanicama, kojih hvala bogu ima dovoljno. Baš kao i u Bioshocku (koji je ovdje definitivno najveći uzor), nećete moći nadograditi sva oružja i statove, već morate pažljivo birati koji od upgradeova ćete odabrati, jer, jednom kad ga ugradite, povratka nema. Same kontrole su standardno raspoređene za jedan shooter, te su, shodno tome, lako pamtljive i intuitivne. Jedino bih napomenuo penjanje uz ljestve, koje je odrađeno neobjašnjivo sporo i trapavo, kao da se odjednom postali mala lokomotiva kojoj je na pola puta uzbrdo ponestalo ugljena. Vaši neprijatelji i nus baš pretjerano pamtljivi, te su (uz par stvarno dobrih iznimaka, kao što su dva boss monstera, SPETZNAZ futuristički vojnici i čudna, slijepa stvorenja u dubinama Katorge 12) već otprije dobro poznati svakom iskusnijem igraču. Njihov AI je sukladan njihovom izgledu - niti smrdi, a niti ne miriše. Vojnici se skrivaju uza zaklona, i puicaju iz njega, tu i tamo se pokrivaju vatrom, te vas uvijek prvo nastoje izdimit iz zaklona poklonima u vidu ručnih granata ili raketa. Sami monsteri nisu nešto pametni, no to se od njih niti ne očekuje. Ipak, glavni im je posao zastrašiti i napasti, pa možda i pojesti nešto usput. Kao što sam već napomenuo, osim samog upravljanja vremenom, u Singularity u su najimpresivniji boss fightovi. Iako su samo dva, oba su susreta odrađeno jako dobro i svaki se sastoji od određenih faza napada i obrane. Daleko najimpresivniji je borba s gargantuanskim kukcem (koji liči na kombinaciju Aliena i kukaca iz Starship Troopersa) dok zajedno s vlakom visite nad ogromnom provalijom koja odjeljuje dokove i istraživački kompleks. Osim što će vas čak i namučiti malo, borba je krcata uzbudljivim prevrtanjima vagona, pa i par prividnih smrti tog ogromnog kukca, da bi vas pošteno lecnuo pojavivši vam se s leđa. I da, Singularity je linearna igra, kakve su uglavnom i sve ostale pucačine, tako da bih, ako više volite svoju slobodu odlučivanja gdje ćete i kako, preporučio neku drugu igru.







TIME IS NEVER TIME AT ALL
Što još reći? Ah, da, multiplayer. Iako više nisam vičan multiplayer igranju kao pod srednjoškolske dane, Singularity ima prilično dobru online komponentu, bolju od one Bioshockove, no definitivno ne u rangu Half-Lifea ili Bad companya 2. Iako ima nešto što možda samo AvP ima - soldiers vs monsters mod, u kojem igrate u timovima. Jedni su vojnici, svaki specijaliziran za svoj dio posla (tank, healer, support i stealth). Igranje s monsterima je pak skroz drukčije iskustvo - recimo singularity tick je kukac s ogromnom narančastom stražnjicom koja služi kao efikasna bomba, dok se može kretati u svim smjerovima po terenu i skakati na protivnike, dok zakovi (nabildane, plave beštije) imaju jak melee napad i mogu iskakati iz faze (vremensko-prostornom procjepa) i tako služiti kao kombinacija tanka i stealtha.


<< ScreenShoots sekcija je dostupna! >>







Preostala dva tipa monstera su mutanti (visoke hrpe nečeg sivo-smeđeg) koji su isto najjači u melle borbi, te ogromni, tenkoliki kukci koji šaraju ubojite, ekspozivne zrake slične onima u rail guna. Sve u svemu, multiplayer je jedno zabavno iskustvo, serveri su polupuni (vjerojatno će se popuniti dokle se igra pojavi na svim tržištima), a laga skoro pa nema (ipak su to Activisionovi serveri). Eh, gavrane moj. Da si prije 3, 4 godine izbacio ovu igru, BioShock bi imao itekako dostojnog konkurenta u svijetu FPS-ova s pričom i ugođajem. Ovako, izbacio si i više nego solidnu igru koju će klinci izbjegavati jer neće dobiti epilepsiju od grafičke prezentacije, a starija ekipa će ti predbacivati da si pokro sve što valja od ostalih igrara i uklopio ih u svoju. I jedni i drugi će propustiti jedan jako dobar shooter koji stvarno zaslužuje više nego što će dobiti. Nažalost, Singularity možda nije zlatna koka kakvoj se Raven (a i Activision) nadao, no ono što jest je velik pomak u dobrom smjeru, i ovog je recenzenta ostavila s jednom rečenicom na usnama - I want more.


PREPORUČENA KONFIGURACIJA Intel Core 2 Duo E8400 3.0 Ghz/AMD Athlon X2 6000+, 2 GB RAM, Geforce 8800 GT/Ati Radeon 3850

PLUS Dobra priča, zvučni efekti, boss borbe, tempo igre, ispoliranost, solidan multiplayer
MINUS Zatarjela grafika, nemaštovit dizajn monstera, čudno penjanje po ljestvama

OCJENA 84%

DOJAM "Vremenski FPS" napravljen na pravi način. Igra koju vrijedi zaigrati.