LOCK 'N' LOAD

Nakon dvije duge godine ponovno smo se odlučili na razgovor sa Zoranom Žmirićem, jednim od najcjenjenih kolumnista hrvatskih gamerskih časopisa. Povod intervjuu bio je izlazak njegove nove knjige "Blockbuster", a što nam svestrani Gand ima reći o njemu, novom bendu, samostalnoj foto izložbi te portalu Gamer.hr pročitajte kliknuvši na link.

Recite nam, ukratko, nešto više o svom novom romanu:


Blockbuster je priča o grupi mladih ljudi između 17 i 25 godina koji se bore u jednoj izviđačkoj postrojbi, neke ratne godine, na nekom neimenovanom bojištu. Dvojica nositelja radnje, upoznaju se i zbliže tijekom jedne bezizlazne situacije u kojoj jedva preživjevši, započinju druženje koje nosi ideju romana. Obojica su veliki filmofili pa u mnogim situacijama u koje upadaju tijekom akcija, pronalaze sličnosti s nekim scenama iz odgledanih filmova. Sama radnja se odvija unutar 15 dana, i razvija se kronološki od prvog do posljednjeg dana, a narator, glavni lik koji to sve pripovijeda, priču priča nakon sto se sve dogodilo. Njemu ne znamo ime, čitatelj ga ne doznaje iz knjige, a njegov prijatelj kroz čiji odnos gradim temu knjige, ima pak nekoliko imena, i također mu nitko ne zna ono pravo. Što je najbolje, ne zna ga ni on sam jer ima amneziju. Ideja knjige je besmisao rata, mada po nekim scenama knjiga odaje dojam kao da gledaš vojnika Ryana, ili pak kao da si na nekom FPS serveru (jer atmosfera te vrlo lako uvlači u sebe), to je roman antiratne poruke u kojoj nema nevinih, nema ideologije, nema čak ni vidljivog razloga koji je mladog čovjeka mogao odvesti u rat, postoji samo marihuana, alkohol, i metak u cijevi, s jedinom idejom - preživjeti dan ne birajući sredstva.


Kako ste se (i zašto) uopće odlučili za tematiku Domovinskoga rata? Nije li to još uvijek tabu tema za hrvatsku javnost (pod pretpostavkom da se ne svrstavate na "pravu" stranu već želite rat prikazati što objektivnije)?

Nije pretpostavka, ja se u "Blockbusteru" zaista ne svrstavam na nijednu stranu. Da je drugačije, ovo bi bio ratni, a ne antiratni roman ;) Htio sam ispričati priču o predrasudama koje nas u ključnim odlukama vode ispred razuma. Ono što držim uspjehom jest činjenica da sam se uspio izdići iznad ideologije i stvoriti univerzalnu ratnu priču koja je održiva unutar bilo kojeg sukoba ma gdje u svijetu. U Blockbusteru nema crnih i bijelih, prikazujem tek grupu ljudi koja se (ne)zna nositi s težinom novonastale situacije. Eto, zato se Blockbuster tek uvjetno bavi Domovinskim ratom. Točnije je reći kako je ovo roman o ratu i ljudima koji ga proživljavaju. Tema je to koja mi je oduvijek intrigantna, a nema drugog načina za prikazati besmisao rata nego li pišući o ratu samome.


Mislite li da se Domovinski rat u Hrvatskoj može uopće objasniti na jedan potpuno objektivan način? I to iz perspektive branitelja, odnosno nekoga tko je u tom ratu neposredno sudjelovao.

Naše društvo proživljava čitav niz nametnutih „istina“ koje su kreirali razni opinion makeri. Ne mislim da će Blockbuster iz korijena promijeniti razmišljanje o ratu, no sama činjenica da nudi prikaz rata neopterećen politikom, više je nego dovoljan za razmišljanje. U Blockbusteru ne pokušavam objasniti uzroke sukoba, s time su se bavili i bave se neki drugi ljudi. Mene zanimaju ljudi, za mene je čovjek ispred svake ideje. Objektivnost dolazi s godinama. Da sam pisao o ratu prije 15 godina, vjerujem da bi taj rukopis bio drugačije toniran.


Jesu li Vam djela nekih hrvatskih autora (pisaca, redatelja) poslužila kao uzor pri takvom načinu prikazivanja rata?

Nisu. Koliko znam, nitko se kod nas ratom nije pozabavio na način na koji se bavi Blockbuster. Naše ratne priče i filmovi uglavnom prikazuju neprilagođene pojedince na koje je rat ostavio posljedice i uz to su snažno politički obojeni. Ja se bavim živim mesom, ljudima oko čijih glava zvižde geleri, i koji unatoč tome u najnehumanijim uvjetima pokušavaju biti i ostati ljudi. Periander je još u 7. stoljeću rekao "Kad govoriš o svom neprijatelju, ne zaboravi da bi mu mogao postati i prijatelj". To je užasno bolno prihvatiti u zemlji poput naše, a meni je baš zato bio izazov.


Kažete da je knjiga napisana filmski. Jeste li iz filmova crpili određenu inspiraciju i koji filmovi su Vam bili uzori?

Trudio sam se stvoriti filmski ugođaj, zato sam priču gradio žestokim tempom s brzim kadrovima, zbog čega čitanje ide vrlo glatko. Čini se kako sam uspio u nakani, jer tko god je knjigu pročitao i nakon toga ju komentirao sa mnom, naglasio je kako je čitanje ravno osjećaju gledanja filma. U samom romanu dosta spominjem filmove jer se neke situacije u kojima se likovi nađu, referiraju na poznate filmske scene. Ima tu Blade Runnera, Mladih lavova, Smrtonosnog oružja... Nisu to moji uzori, tu su samo kako bi poentirali neke delikatne situacije. Najbolje od svega je što ovako složen rukopis na koncu nije tek filmični roman, on je po riječima VBZ-ovog urednika Ervina Jahića, sam vrh hrvatske ratne proze.


Jeste li u vrijeme pisanja možda razmišljali o mogućoj ekranizaciji knjige?

Ne, ali nakon napisanog, sinulo mi je kako bi to bio vrlo dojmljiv film. Neminovno, jer roman je premrežen filmskim asocijacijama i ima frenetičan tempo poput kakvog akcijskog filma, tako da se razmišljanje o idućem koraku, kakvom filmskom scenariju, nametnula sama od sebe.


Kojem hrvatskom redatelju biste povjerili prebacivanje knjige na veliko platno?

Ako se to i desi, kao da će se mene pitati za mišljenje! :)



Kao što je prije spomenuto, priča je ispričana kroz perspektivu čovjeka s amnezijom koji ne pripada ni jednoj zaraćenoj strani. Je li to preuzimanje već prokušanog koncepta iz video igara?

Amnezija je stanje kojim su se puno prije igara pozabavili drugi mediji, knjige, filmovi... Meni je lik s amnezijom bio jedini logičan izbor, nametnuo mi se kao rješenje dok sam razmišljao kako kreirati lika koji se u ratu bori kao ultimativni "killing machine" a da pri tome nije vođen emocijama. Tad mi je bljesnulo da bi nekom iskusnom fajteru trebalo obrisati pamćenje, i ostaviti ga neka djeluje po instinktu. Njemu je svejedno s koje strane crte se nalazi, samo mu daj oružje i pokaži cilj. Ono najbitnije, on takav kakav jest, u sred kaosa u kojemu je vojska pijana ili nadrogirana, izgleda najnormalniji i najdiscipliniraniji borac na fronti. To je još jedna od sličica kojom sam kroz priču oslikavao apsurd rata. No OK, gledano gamerskim naočalama, možeš reći kako je moj glavni lik nekakav uber skiller koji nema klan, i koji na serveru na svakoj mapi ima najveći broj fragova. Samo što on ne puca iz istog razloga kao i ostali igrači. Puca zato jer ga je netko posjeo pred PC i spojio ga na server. On nema pojma tko je to i zašto učinio, ali kad je već tu.... djeluje. "Headshot! Next!" :)






Kad smo se već dotakli video igara, ne možemo se ne prisjetiti Vašeg portala Gamer.hr. Mislili smo kako će od te stranice ostati samo forum, no pred kojih par tjedana ste nas iznenadili redizajniranom verzijom. Ipak, za vrijeme izbivanja glavnoga sadržaja stranice mnogi su se surferi okrenuli drugim portalima i forumima. Kako mislite ponovno privući staru publiku novim imenima u Impressumu?

Ima više od godinu dana kako sam se povukao s Gamera i umjesto glavnog urednika sebi namijenio ulogu običnog forumaša. Mada se i dalje smucam tim sajtom, Gamer sad vodi druga ekipa ljudi, i ja nemam nikakvog upliva u uređivanje sadržaja. Međutim sve je to ekipa koja je na Gameru već godinama, malo je tu novih imena.


Rekli ste da na Gameru trenutačno radi druga ekipa. Ipak, mislite li s vremena na vrijeme za taj sajt napisati koju kolumnu koja bi se, recimo, našla u lifestyle rubrici?

Možda, tko zna...



Što mislite o web konkurenciji, pogotovo LNL–u?


Ja nikad niti jedan sajt ili novine nisam doživljavao kao konkurenciju. Možda zato jer nisam dovoljno zarađivao od takve vrste rada, a znam da nisu ni drugi.... Hahaha!


A o tiskanoj konkurenciji? U prošlom intervjuu rekli ste da web portali imaju mnogo veći značaj kod gamera, ali tada postojeća izdanja gamerskih časopisa su se do danas uspješno održala na tržištu. Štoviše, konstanto bilježe porast korisnika na svojim web stranicama, iako su one dizajnom, kvalitetom i kvantitetom sadržaja daleko od standarda internetskih publikacija poput LNL–a i Gamer.hr–a.

Ne govoreći isključivo o gejmingu i ne govoreći isključivo o našoj regiji.... To što portali imaju konkretniji utjecaj na publiku, ne uključuje nužno stagnaciju časopisa. Uzmi primjer iz glazbe; nisu li pojedini klupski bendovi vršili znatne utjecaje na kolege i štovatelje i tako trasirali glazbene pravce, a s druge strane nikad nisu punili stadione i dvorane. :)


Smatrate li da će se u skoroj budućnosti stvari u tom pogledu drastično promijeniti? Da ćemo za par godina vidjeti te iste časopise u formama e–zineova? Ili će oglašivači još duže vrijeme preferirati tiskane medije nad online novinama?

Nisam marketinški ni ekonomski stručnjak, pa će nekome iz te branše moje razmišljanje možda zvučati smiješno. No mislim da se stvari neće drastično mijenjati sve dok interesna skupina ne prevagne na web. Oglašivači idu tamo gdje je veća šansa za odzivom, a to trenutno u Hrvatskoj nije na Izvor: Novi Listinternetu, već na TV-u, radiju i u tiskovini. Ako pogledaš bilo koji proizvod koji se reklamira, teško da reklama za njega postoji samo na internetu... Oglašava se kako na internetu, tako i u drugim medijima. S druge strane, masa je proizvoda koji se oglašavaju recimo samo u tiskovini, zaobilazeći web. Širenje papirnatih izdanja na internet medij logično je širenje u prostor u kojemu obitava veći krug potencijalnih čitatelja, i taj paralelni slalom je čini mi se ključan. To se posljednjih par godina već naveliko dešava, pa su web stranice najjačih novinskih ili TV kuća, ujedno i referentni web portali, no u cijelosti odbacivanje koncepta tiskovine u korist weba u ovaj mi se čas čini teško ostvarivom odlukom, skoro pa nemogućom. No tko zna, ova kriza može izroditi svakojake poteze.


Ono što bi se u tom kontekstu moglo spomenuti je filmska industrija koja se, govoreći o objavljivanju novih informacija, recenzija i intervjua, davno preselila sa klasičnoga papira na mrežu svih mreža. Koji je recept uspjeha stranica poput Vašega Popcorn.hr–a ili Fimski.net–a nad propalim časopisima kao što su to bili Hollywood i Film?

Po meni to nije uspjeh nego problem. Riječ je o sveprisutnom trendu predoziranja javnosti informacijama u kojima se vijesti štancanju iz minute u minutu. Svaki tjedan imaš svjetsku senzaciju, imaš najbolju knjigu ikad napisanu, najluđi film ikad snimljen, tek klik dalje je najbolji zgoditak ikad viđen na utakmicama... U takvom mehanizmu u prednosti su brzi mediji poput interneta. Dugoročno, to je pušiona naravno. Društvo u kojemu je sve vijest, na koncu ništa nije vijest. Društvo u kojemu je sve zabava, na koncu je sve dosadno. Zvuči apokaliptično ali to može vrlo lako dovesti do stanja u kojemu će kod konzumenata općeprihvaćeni predmet interesa sutra biti nešto krajnje bizarno, o čemu se u ovom času ne bih usudio niti pomisliti, a u prilog tome govore i komentari koji se daju čuti ili pročitati, a koji se referiraju na neke tragedije u svijetu. I nečija smrt je postala nekome zabava, zahvaljujući medijima koji nas bombardiraju svim i svačim gdje je užasno teško razvrstati kvalitetnu vijest od cirkusarije.







Osim pisanjem, glazbom, filmom i video igrama bavite se (ili ste se bavili?) fotografiranjem. Možemo li uskoro očekivati neku fotografsku izložbu?

Prije godinu dana supruga i ja smo imali veliku izložbu koncertne fotografije koja je bila jedna od najposjećenijih foto izložaba u Rijeci posljednjih desetak godina. S obzirom na tematiku, osim običnog puka skupilo se i dosta glazbenika pa je sve bilo nalik na nekakav rock koncert prije nego li na izložbu. Sad si me podsjetila dobre vibre s tog druženja, hvala ti na tome. Možda nakon ljeta krenem razmišljati o novoj izložbi. :)


Koji od gornje navedenih hobija Vas trenutačno najviše zaokuplja?


Trenutno slabo fotkam, dovršavam još jednu knjigu i s bendom Grč radim na novom materijalu trudeći se uz to pronaći neko normalno mjesto za svirku.






Mislite li na novom materijalu surađivati sa starim kolegama, npr. Urbanom?

Urban mi je dragi frend, ali mislim da smo nas dvojica odavno u glazbi pošli svatko svojim putem. Onaj filing koji Damir ulaže u glazbu, ja ulažem u tekstove. Glazbu koju ja sviram i stvaram, proživljavam na sasvim drugačiji način, zato je sirova i brutalna.


Za kraj, od recentno izdanih igara, filmova, albuma i knjiga što biste preporučili čitateljima LNL–a?

Bilo što s potpisom nezavisne produkcije. Jedino su još oni u stanju napraviti nešto neopterećeno zaradom, što znači ponuditi produkt koji ima veću šansu učiniti vas dalekosežno zadovoljnim.

---

Hvala vam na intervjuu i svu Vam sreću želimo u Vašim daljnjim projektima! ;)