LOCK 'N' LOAD

PROIZVOĐAČ / IZDAVAČ Sumo Digital / SEGA
ŽANR Sport TIP Simulacija tenisa PLATFORMA PS2 DOSTUPNO ZA PS2, PS3, XB 360, NDS, Wii

Tenis je sport koji smo stvarno imali prilike virtualno odigrati u svim i svakakvim verzijama. Radilo se o simulaciji, arkadi ili nekom miksu kojem je teniski teren samo podloga za mnoge netipične načine igre, uvijek se radilo o zabavi za sve uzraste. SEGA donosi svoju verziju popularnog sporta uz mnoge poznate face iz dosadašnjih igara počevši od samog Sonica pa nadalje...

Da ne povjerujete... opet sam i ovo ljeto uzeo u ruke jednu simulaciju tenisa, temeljito je odigrao i odlučio recenzirati. Vjerojatno ste upoznati sa mojom ljetnom pričom iz prošle recenzije, ali moram vas razočarati, ovaj put nisam krenuo igrati zbog tetke iz SAD-a, niti zbog nekog drugog člana moje šarolike i široke rodbine. Ovaj put sam odlučio zaigrati tenis... paaaa... zato što volim tenis dovraga. Volim ga igrati uživo, volim ga gledati, volim raspravljati o njemu, a volim ga i igrati. Kad se spoji moja neograničena i beskonačna ljubav prema Segi i glavnoj faci Sonicu, jednostavno dobijemo jednadžbu koju ovaj recenzent nije mogao zanemariti. Kreće izlet u još jednu tenisku igru. U nadi da će barem biti solidna. Moramo biti realni eli...


Što nam uopće, realno gledajući, igra koja glumi simulaciju tenisa sa likovima iz Seginih igara koje, ruku na srce, nisu bile previše popularne i rasprostranjene među gamerima šarolikog interesa (izuzev Sonicove ekipe) ... može pružiti? Bilo je par slučajeva kad bi ovakvi izleti rezultirali jako kvalitetnom igrom, u većini slučajeva bi imali Nintendov prefiks u naslovu, a sve ostale inačice i verzije od drugih proizvođača bi većinom padale u zaborav. Everybody's tennis i Ana Kournikova sa PS One-a su svakako primjeri odličnih arkadnih simulacija tenisa koje su oduševili i one koji su htjeli ozbiljnu simulaciju i neobaveznu zabavu. No, oni pak nisu imali poznate i drage likove kao glavni adut. Ha, zapravo, nema ih ni ovaj Segin tenis. Unatoč činjenici da izbor likova na kraju dođe do impresivnog broja 16, te da je zastupljeno sveukupno 15 Seginih franšiza što u prezentaciji preko likova što preko mini-igara, staza i svjetova u glavnom modu igre, moramo dovesti u pitanje količinu uzbuđenja koje nam donose likovi iz igara kao što su Puyo Puyo, The House of the Dead, Golden Axe, Space Channel 5 itd. Ok, možda neke likove i možete vizualizirati kad vam se spomenu naslovi, no želite li ih stvarno vidjeti u teniskom okruženju i da li ih toliko ne želite vidjeti u teniskom okruženju jer bi vam bilo čudno pa vam to čini igru zanimljivom? Ni jedno ni drugo, zar ne? Zapravo, ne osjećate ništa prema njima? Da, da. E, pa tu po meni i leži jedan oveći minus, već u startu. Naravno, imamo Sonica, Tailsa, dr. Robotnika i ekipu, pa možda ovi drugi i nisu bitni, ipak se i po samom coveru vidi koja plava spodoba prodaje ovu igru. Kad se dogodi taj trenutak da vas Sonic i uspije svojom pojavom ''nagovoriti'' na kupovinu i igranje ove igre, dolazi taj dio kada u pitanje dolazi sama igrivost kao najvažniji segment oko kojeg ja, a i mnogi drugi, uokviruju konačni dojam.




SEGA SUPERSTARS
Prije nego što krenem na sam opis i kritiku igre kao takve, odlučio sam vas upoznati malo sa ostalim Seginim franšizama koje imaju određenu ulogu u igri. Možda ste neke od ovih igara igrali, možda ste samo za neke čuli, a vjerojatno za neke niste ni znali da postoje. Nakon što se skupi malo više informacija o njima, shvatite da ste možda i trebali znati za njih. Sve u svemu, želio sam napraviti malo originalniji pristup pri još jednoj mojoj recenziji teniske igre, a i podučiti određene čitatelje o nekim ipak postojećim i donekle relevantnim igrama, barem u jednom trenutku. Budući da ima 15 franšiza u igri, prevelik bi bio zalogaj apsolutno sve opisati, čak i u kratkim crtama, pa sam se odlučio za samo njih nekolicinu da vam malo približim neke specifičnije likove s kojima ćete moći igrati i svjetove u kojima ćete igrati:


Alex Kidd
Dok još svojim roditeljima Sonic nije bio ni u planu, jedan drugi lik je vladao arkadnim svijetom pod Seginom zastavom. To je bio Alex Kidd, čudni malac sa majmunskim ušima koji je imao par svojih igara u osamdesetima, među kojima je najpopularnija bila ona pod naslovom Alex Kidd in a miracle world izašla 1986. godine. Unatoč određenoj dozi popularnosti (većinom u SAD-u dok u Hrvatsku praktički nikad nije ni kročio), Alex je zamijenjen 1991 sa Sonicom koji je zbog globalno rastuće popularnosti preuzeo sav rad i koncentraciju Seginih programera. Sonic je odmah postao i segina glavna maskota, a Alex je okrutno i prebrzo pao u zaborav. Otada se pojavio u par cameo uloga u određenim igrama, a igrivi lik je postao tek 18 godina kasnije u Sega Superstars Tennisu. Alex je dosta ružan, te nikad nije mogao postati maskota. Osim ako nisu mislili biti jako nepopularni među djecom... i odraslima...


Golden axe
Golden axe je dosta popularna arkadna hack-n-slash igra smještena u srednjovjekovno razdoblje sa dosta velikom količinom fantazijskih elemenata gdje nekolicina junaka ima ultimativni cilj, da nađu i osvoje u svoje trajno vlasništvo mističnu zlatnu sjekiru, oko koje se vrti i cijeli serijal. Serijal koji je do danas imao 5 glavnih dijelova i nekolicinu spin-off naslova u kojima bi se koketiralo malo više sa ostalim logički povezanim žanrovima kao što su avanture, rpg-ovi i slično. Najnovija igra Golden axe: Beast Rider izlazi za PlayStation 3 i XBox 360 do kraja 2008. iako se najavljivala još i na E3-u prije dvije godine. Gilius Thunderhead, jedan od glavnih likova iz prve, kultne igre, je igrivi lik i u u SST-u. Popularnost igre je donekle upitna danas, no po reakcijama i praćenju izlaska Beast ridera, mogla bi se vratiti određena slava igri u kojoj su uživali gameri posebno istančanog ukusa. Ja takav ukus nisam imao, gadila mi se. Ne volim sjekire, pogotovo u kombinaciji s mrakom...i srednjim vijekom. Sve je do vizualnog predstavljanja.




NIGHTS: Journey of dreams
Kad se upitate koja je ono ljubičasta beštija s velikim ušima koja jednostavno ne može prestati bacati neke zvjezdice i izvoditi elegantne i iritantne piruete, znajte da je to NIGHTS (da, ime mu se piše caps lockom). Journey of dreams je četvrti nastavak NIGHTS franšize, velikog Seginog ponosa. Sam koncept igre se svodi oko toga da uz NIGHTS-a, kontrolirate još neke glavne likove s određenim zanimanjima (Will je nogometaš, a Helen violinistica) koji putuju u svijet snova, točnije samo spavaju i sanjaju i skupa sa NIGHTS-om u svojim snovima obavljaju misije na različitim lokacijama svojstvenima svijesti tih sanjara. Veći smisao igre koja ona svakako ima nisam uspio shvatiti, jer igru nikad nisam ni igrao, no mogu vam reći da je navedeni naslov na Wii-u pokupio jako dobre kritike i stvorio neke nove fanove te ujedno zadovoljio one stare. Sama igra se sastoji od okretanja oko svoje osi, letenja, spuštanja, skakanja (sve to na neki ''snoviti'' način) te uz pomoć takvih postupaka prolaziti kroz prstenja i skupljati orbove. Za neku dublju analizu igre i njezinog smisla trebalo bi nam puno više vremena i prostora, no budite sigurni da se po reakcijama publike i kritike, ova igra smatra jednim od najboljih Seginih naslova u zadnjih pet godina. A za to se svakako ima razloga, koliko god premisa nekome apsurdno zvučala. Budimo iskreni, čuli smo i vidjeli apsurdnije.


Space Channel 5
Ovaj se naslov jednostavno ne može izbjeći kada se govori o Segi. Igra prvi put izašla 1999. godine za Seginu konzolu Dreamcast te je predstavljala svojevrsnu alternativu popularnom Sonyevom Parappa the rapperu s kojim ste vjerojatno upoznati. Ako znate za taj, ako mi dopuštate toliku slobodu da ga tako nazovem, kultni naslov onda vam je zasigurno jasan koncept igre. Vodeći Ulalu, glavnog i nekako začuđujuće seksipilnog lika prolazite razine izvodeći određene plesne poteze koje konkretizirate unošenjem određene kombinacije tipki koje vidite na ekranu. Naravno, sve to uz dobar ritam i zabavnu glazbu. Ova franšiza je kasnije prolazila zanimljiv put počevši od konverzije prve igre na PlayStation 2 do novog nastavka za Dreamcast i PlayStation 2 uz koje su se nudili i određeni dodatci kao što su slušalice i mikrofon do određenih inačica za handheld konzole. Svugdje je doživjela solidan uspjeh te je kao takva uspjela dalje uspješno promovirati samu sebe sa Ulalinim tajnim gostovanjima u određenim Seginim igrama kao što je npr. Sonic riders. Ulala i Pudding su likovi s kojima možete igrati u SEGA Superstars Tennisu i dosta su... karakteristični. Oduševit će prvenstveno fanove, drugi će vjerojatno prepoznati Ulalu i ponekad je izabrati i to je to. Valja još napomenuti jednu lijepu zanimljivost da pred kraj prvog Space Channel naslova možete naletjeti na Space Michaela, točnije Michael Jacksona glavom i bradom kojem se toliko svidjela igra da je htio biti u njoj kao jedan od protivnika. Eto, možda je ovo dovoljna preporuka za neke od vas da konačno probate taj naslov iako već niste. No upozorenje, proizvod je namijenjen prvenstveno publici koja se naziva ''casual female gamers'', pa eli... ono... ekhm...


Super Monkey Ball
Bar ovu igru ne treba previše objašnjavati, samo ime već dosta govori. Super monkey ball ima relativno jednostavan koncept, kontroliraš majmune koji su unutar određene lopte i prolaziš različite razine koje su sve teže i teže, sve više liče na labirint i imaju sve više logički nastrojenih zagonetki i prepreka kojima se iskorištava 3D okružje. Igra je prvi put izašla 2000.godine na arkadnim strojevima, te je nakon toga prešla na Nintendo Gamecube. Velika popularnost igre u Japanu rezultirala je novim nastavcima na PlayStationu 2 i XBoxu. Do danas je izašlo 10 naslova / verzija / inačica za razne konzole, handheld konzole i mobitele, a na Internetu postoje određene stranice na kojima se skupljaju najveći rekorderi. Jer, jedna stvar po kojoj je igra specifična (iako je sam kocept ovakve igre postojao ranije) je pojavljivanje još težih razina (katova) nakon što pređete sve poznate razine8katove). Nakon tiih teških dolaze još teže i praktički to ide u nedogled. A kad stane, onda se postavljaju teži uvjeti unutar te zajednice kao što je skupi što više banana u što kraće vrijeme, nemoj izgubiti život, bez contnuea pređi sve itd... U sega superstar tennisu se pojavljuju najpopularniji i najpoznatiji majmuni iz serijala koji će svakako oduševiti fanove te igre.


The house of the dead
Iako ima dosta spin-off igara, te čak dva filma prema igri, The house of the dead broji dosad četiri ''prava'' nastavka. Pucačina iz prvog lica čija se priča vodi oko ubijanja biološki modificiranih zombija ubrzo je stvorila veliki broj poklonika, što danas rezultira remakeovima i reizdanjima na najnovijim i najmoćnijim konzolama u gaming industriji, nije potrebno nabrajati koje su to. Koncept igre je bio prilično jednostavan, probijajući se kroz određene levele ubijajući ''nežive'' svako malo naletite na bossa koji je duplo veći i duplo gadniji od ostalih protivika te time i puno teži. No, ne brinite, igra vam sama pokaže ''slabu točku'' tog bossa oko koje se mora vrtiti vaša strategija. Svaka od igara ima alternative svršetke, i to više njih. Završetak dosta zanimljive priče se formira prema vašim postupcima tijekom igranja cijele igre: koliko ste zombija ubili, koliko ste civila spasili, kako ste dobro i brzo odigrali određene levele, koliko ste života potratili i slično. Igra ima prilično jasne i jednostavne zahtjeve uklopljene u igrivost koja je ipak uvijek bila najjača i najbolja na arkadnim strojevima gdje bi igrali sa pištoljem umjesto kontrolera i time se dodatno zainteresirali za inače, u konzolaškim pogledima, neinteresantnu i predvidljivu igru. Bit će zanimljivo pratiti reakcije na remakeove drugog i trećeg nastavka koji izlaze na wii.


BRING TENNIS BACK!
To je to što se tiče malog osvrta na određene Segine igre, o kojima možda niste toliko puno znali, možda niste znali za njih uopće. Vrijeme je da se vratimo na igru zbog koje ovo vjerovatno i čitate, a to je SEGA Superstars Tennis eli...što se na kraju može reći o ovom pokušaj zarade na temelju melting pota svih popularnih i nepopularnih Seginih likova? Pa evo, kao što ste mogli vidjeti iz predstavljenih igara, teško ćete naći neku osobu koja je odigrala sve te naslove. Razlog je jasan, ciljane skupine nisu bile ni približno iste. Tu imamo igru ciljanu isključivo na casual gamerice, pa igru za arkadomanijake, pa za obožavatelje horror igara te za one koji preferiraju tapkanje uz ritam i šarene boje. Znači, kad stavimo to sve u jednu igru zapravo nećemo privući s tim likovima neke koji ne vole tenis i pretjerano šarenilo i jednostavnu igrivost. Možda odigraju pola sata zbog svog najdražeg lika, ali je sigurno neće kupiti. Ni biti zadivljeni predstavljenim, jer neki izrazito tmurniji i ozbiljniji likovi, unatoč njihovim specifičnim terenima, ne izgledaju ni malo ozbiljno. Sad kad pređete preko toga, kao što sam i ja prešao (no možda i nisam jer mi je najdraža segina igra Sonic, cijela je igra u tom štihu) čeka vas sama igra.



NAČINI IGRE
Modovi igre su poprilično jasni-ili ćeš igrati sam ili protiv nekog tko je u istoj prostoriji u trenutku kad upalite igru. Kod multiplayera je sve jasno, možete igrati jedan-na-jedan ili u parovima, birati terene, muziku i likove. Pola likova za izabrati je skriveno na početku, a morate ih osvojiti u single playu. Tamo vas čekaju svi popularni i manje popularni Segini svjetovi unutar kojih ćete obavljati određene misije. Tu ćete naići na klasične teniske mečeve, do hvatanja ''ringsa'', izbjegavanja vatrenih lopti, gađanja zombija, crtanja grafita (izlaze vam loptice koje morate ofarbati u određenu boju tako da pokupite prije dodira s lopticom sprej određene boje te tako pošaljete lopticu na ocrtano mjesto unutar grafita gdje bi se trebalo to mjesto popuniti tom bojom, a ne nekom drugom koju isto možete izabrati) i još puno mini-igara, od kojih vas neke mogu zabaviti na određeno vrijeme dok su neke od njih previše glupe i nerazumne. Za svaku uspješno obavljenu misiju dobit ćete određenu nagradu od kojih su svakako najvrjednije nove staze / tereni i novi likovi.





JEDNOSTAVNOST JE VRLINA
Najznačajnije karakteristike ovog tenisa su dvije stvari, a to su simplistične kontrole te specifičnost likova. Jednostavne kontrole se svode na dvije tipke na vašem PS 2 kontroleru koje služe kao udarci te različitom duljinom držanja tih tipaka formirate jedan od teniskih udaraca (smash, slice, backhend, forehand, lob itd). Možete pretpostaviti da za samo prebacivanje loptice na protivnički teren će vam trebati neko vrijeme jer je i princip držanja tipke i tu potreban, što se dosta razlikuje od drugih teniskih igara gdje bi trebali ipak pričekati lopticu da vidite u kojem smjeru i na koji način pada na vaš dio terena i da bi onda adekvatno morali uzvratiti. Ovdje je samu tu dugotrajnost držanja tipke za određeni udarac dosta puta teško predvidjeti, a u većini slučaja vam nije ni potreban neki preveliki strateški zahvat da bi nadmudrili protivnika. Također, kad obadva igrača skuže kako hvatati 85 posto lopti, može se dogoditi jedna poprilična monotonija koja se sastoji od tridesetak izmjena dok nekome ne dojadi ili dok ne stisne dovoljno dugo i na vrijeme dugme za udarac. Igrivost i kontrole su ponajviše prilagođene mlađim igračima koji će se, paradoksalno, prvi put susresti sa klasičnim likovima nekih ostarjelih Seginih igara. Za nas starije ostaje sposobnost ustrajnosti i ljubavi oprema teniskim simulacijama, u čemu nam ponajviše pomaže najveće inovativnost ove igre-specifičnost likova.


POTEZI
Specifičnost likova se manifestira u specijalnim potezima. Naime, svaki lik nakon dosta dobro izvedenih poteza i izmjena ''zasvijetli'' te nakon toga može pritiskom na L1 ili R1 tipku na kontroleru aktivirati novu formu lika i izvesti specijalne poteze. Naravno, potezi i oblici su svakom liku logično dodani te njihovi potezi su dovoljno inovativni i zabavni da se mogu nazvati specifičnima tj. posebnima, te da svakim likom dobivate određenu prednost izvođenjem specijalnog poteza. Naravno, nakon nekog vremena shvatite da je sve to dosta generično i šablonski, no svakako vam pruža zadovoljstvo, recimo, pretvoriti se u zlatnog Sonica koji šalje neobranjive i prevrtljive lopte. Tako i drugi imaju svoje oblike i svoje poteze, a kad se istrenirate dovoljno (2-3 sata igre) naučit ćete se obraniti i protiv toga. Stvarno šteta, jer je i to, a i sve ostalo (mini-igre, likovi...) moglo biti puno bolje i ozbiljnije izvedeno. Teoretski gledano, mogla se i stvoriti neka solidna priča, jači marketing, dodatna dubina i kompliciranije igranje. Zašto ne?


ZAKLJUČAK
Na kraju smo zapeli u jednu neobjašnjivo laku igru koja je neobjašnjivo nakrcana svime i svačime i kao takva će teško zadržati igrače na neko duže vrijeme. Otkrit ćete sve tajne likove, arene, možda još poneku simpatičnu tajnu nagradu....ali što vam onda ostaje na kraju? Igranje tenisa u multiplayer modu gdje ćete obadvoje znati odgovoriti na svaki udarac, igrati preduge poene i živcirati se zbog sitnih pogrešaka i malo nelogične mehanike upravljanja kontrolerom za jednu tenisku ''simulaciju''. Nintendo, nažalost, još uvijek to bolje radi, draga moja Sega. Nintendo u smilslu mash up igara svih svojih zvijezda, a puno drugih developer timova ima koji znaju napraviti bolji tenis. Sega fanovi mogu i dodati 5-10 posto na ocjenu, iako će je vjerojatno i spustiti jer su očekivali više.


ALTERNATIVA Everybody's tennis

PLUS Neke nove ideje donesene u svijet gamerskog tenisa, dostupnost skoro svih važnijih Sega likova
MINUS Ubrzo dosadi, čudne kontrole, nejasne akcije

OCJENA 71%

DOJAM Dobra "best off" igra u Seginom stilu i tenis za solidnu zabavu.