LOCK 'N' LOAD

Zub vremena uvijek grize i ništa ne ostavlja istim. Koliko puta ste osjetili tu neobjašnjivu kvalitetu u igrama koje ste nekad prije igrali za razliku od onih koje sada igrate? Novije igre su blistave, napredne i ljepše... No opet, one stare su ostale u boljem sjećanju.. Zašto? Eh ljudi moji... Idemo na tabu temu

Pročitavši naslov ovog članka, vjerojatno niste osjetili neki poseban ushit ili pretjerano zanimanje za dotičnu temu. Prije vam je kroz glavu prošla misao poput: "Daj, zar ne postoji ništa više o čemu bi mogli pisati?", "Opet ista priča", ili pak "Uf, opet nostalgija...". Nadam se samo da nije ovo zadnje. Ali, vjerujem da ću u nekima ipak pobuditi mrvicu želje, te u nadi da ovaj članak neće završiti zaboravljen ili u Recycle Binu, nastavljam pisati sljedeće retke...

PITANJA MNOGA
Vjerujem da postoji mali milijun razloga za pisanje ovog teksta, te ću preskočiti pojašnjavanje naslova i mog dolaska na ideju. Bolje se okrenuti drugim i važnijim pitanjima izravno ili neizravno povezanima sa ovom idejom. Može li se još nešto "iščupati" iz ovoga? Postoje li stvari koje ne vidimo, a morali bismo ih vidjeti? Što se nalazi ispod površine? Te još mnoga druga pitanja, naravno. Svjestan sam činjenice da je ova tema puno puta prožvakana, ali sam poprilično siguran da se iz nje da izvući još dosta materijala i zanimljivih pouka. Koliko su te pouke doista pouke u punom smislu riječi, nisam siguran, ali znam da mnoge ljude zanimaju ovakve stvari. Nadalje, tema je dosta široka, a ne mogu se ograničiti na samo neka, ili ne daj Bože, jedno pitanje. Samo potpuna obrada i razrađenost dolaze u obzir. Sve to čini jednu vrlo zanimljivu temu ako joj se pristupi ozbiljno i sa razumijevanjem. To se odnosi i na autora i na čitatelje.


NOSTALGIJA?
Rekao sam da neću pojašnjavati dolazak na ovu ideju. Međutim, većina će odmah pomisliti na jednu divnu riječ – nostalgiju. Priznajem, toga ima. Ali pazite ovo... Više od 50% eventualnih čitatelja je starije od mene, tako da ovdje ne može biti previše nostalgije. Nažalost, ona se uvijek veže uz ovakve teme i razmišljanja, a posebno će ih posebno "nova generacija" gamera popljuvati. Mislim da smo došli do prvog problema, o kojem će kasnije biti nešto više govora. Dakle, odmah moram pobiti "činjenicu" da je nostalgija glavni i jedini razlog svemu ovome. Znate ono, puno puta čujete stvari poput: "Ti više nisi dijete pa ti smetaju sve nove igre. Naravno da u igrama ne možeš uživati kao prije 5, 10 ili manje-više godina..." I slične stvari. Ne želim reći da je to u potpunosti laž, ili još bolje – neistina, ali uopće nije točno. Vratit ćemo se na ovo.


DESETLJEĆA IGRANJA
Nakon što smo malo zagrebli po površini, možemo krenuti dalje. Uzet ću žanrove kao predmet razmatranja. Mislim da će se svi sa mnom složiti da avanturu ili RPG nikako ne možemo miješati ili uspoređivati sa FPS-om. Potonji je gotovo uvijek bio predmet zabave ili jednostavna razbibriga, pogotovo kad se usporedi sa prva dva spomenuta žanra. A u svojim počecima pogotovo, jer je doista bio "pucaj na sve što se miče". Ne želim omalovažavati ovaj žanr, naravno. Štoviše, fan sam istog. Avantura? Mislim da će svim gamerima i danas, sutra, te do kraja života poći suza (ne shvatiti bukvalno, molim) kad se sjete nekih legendarnih avantura. LucasArts? Znači li vam to nešto? Mislim da nema smisla nabrajati naslove, ali evo... Day of Tentacle, prvi i drugi Broken Sword, Monkey Island, Full Throttle, ultra komični Sam & Max... Neću više, jer su svi shvatili. Namjerno sam uzeo avanturu, jer ona vjerojatno najbolje preslikava svu tu nostalgiju, a veže se uz same početke globalnog i komercijalnog gaminga, a i gaminga općenito. Kad pričamo o svim tim naslovima, sve ih povezuju manje-više iste stvari, ali su baš svi posebni na svoj način. Rukom crtana prekrasna grafika, odličan zvuk koji uključuje voice acting, glazbenu podlogu i ostalo, atmosfera za poludjeti, nevjerojatna igrivost, te naravno – priča. Namjerno sam rekao samo priča, jer su bilo kakvi prefiksi i superlativi nepotrebni. Ne želim zanemariti nijedan žanr, a RPG sam spomenuo maloprije. Dosta različit od avanture, ali nimalo lošiji žanr, koji je isto tako dao neke od najboljih igara svih vremena. Pa uzmite samo jednu konzolu i samo nekoliko igara za nju, sve će vam biti jasno. Play Station, a igre, recimo... Chrono Cross, Lunar, Vagrant Story, pomalo zanemarena Grandia, i naravno Final Fantasy serijal... Ma dosta! Ovo je samo jedna konzola, ovo je samo nekoliko igara za tu konzolu! Ali sve ove igre su izašle u prošlom desetljeću, eventualno početkom ovoga, ali ovo desetljeće je već na izmaku! Nadam se da ste me shvatili.






".TATA .. ALI TO JE RUŽNO ..."
U čemu je zapravo problem? Zašto se uvijek vraćamo u prošlost, zašto ne možemo krenuti dalje u budućnost, sa još boljim igrama? Ne, ne, nije to do nas... Mislim da su komercijalizacija i globalizacija tržišta virtualne zabave učinile svoje. Dobro, i ovo je stvarno puno puta rečeno, a imamo i članak na LNL-u posvećen tome. Idemo sa jednom digresijom razmotriti sve ovo. Ovako. Imate nekoliko entuzijasta sa brdom odličnih ideja i malim ili ograničenim budžetom. Isti ti ljudi se doista potrude i unatoč svim problemima, a to uključuje i doista malu popularnost igara, naprave fantastične naslove. Ne samo da će se ti naslovi igrati i masovno kupovati, ne samo da će iza njih uslijediti velik broj sequela i novih naslova koji će ideju crpiti upravo u njima, ne samo da će ih nove generacije igrati, ma ne igrati, uživati u njima, nego će ti isti naslovi puno godina poslije u brojnim segmentima ostati bolji od svih nadolazećih igara. Ono što će mnoge novopečene i razmažene gamere spriječiti da odigraju sve te igre (ili barem neke od njih) je grafika. Naravno da ona nije loša. Ali pazite, ne možete ljudima (bolje reći djeci) dokazati da je ta igra izašla prije 7, 10 ili 12 godina. Njih to ne zanima, bitno je samo da sada postoji bolje. Ne, ne bolje, dijete drago. Ljepše možda, bolje ne. Rekoh možda, jer je i to "ljepše" upitno, ako uzmemo u obzir vrijeme izlaska starije i novije igre, neusporedivo manji budžet koji su autori starije imali na raspolaganju, mogućnost informatičke tehnologije za vrijeme izrade starije igre, te na kraju, već spomenutu popularnost "gaminga nekad i danas."


NIŠTA NIJE KAO ŠTO JE BILO
Da se opet ne bi nostalgija nametnula kao glavni razlog svemu ovome, te pobila sve činjenice, morat ćemo još malo kopati ispod površine, jer od grebanja se stvori omanja rupa, koju kasnije valja proširiti da ne bi ostalo nerazriješenih stvari, barem što se ovih tema tiče. Dakle, reći ćemo da novije igre nisu bolje od starijih da ne bi rekli da su starije bolje od novijih. Ali zašto? Ako bi išli nekom logikom, zar se nakon svih tih odličnih igara ne bi trebale javljati još bolje, pokupivši stare ideje te ih nadogradivši novima, a uz nevjerojatnu produkcijsku moć današnjice sve to začiniti odličnim vizualno-zvučno-atmosferskim efektima? Eh, eh, u posljednjoj rečenici se javlja ta riječ – nadogradnja. U počecima razvoja gaminga ljudi su jednostavno imali pregršt ideja, ali nisu ni u snu mogli zamisliti do čega će te ideje dovesti. Autori igara su jednostavno išli na blef, ili ako hoćete, uz puno uloženog truda su se nadali da će im se nešto vratiti. Zamislite da programeri danas razmišljaju na isti način. Već sam dva puta spomenuo nadogradnju tih prokušanih ideja i koncepata. Ma ne, ljudi moji, ne! Kakva nadogradnja, što je to?! Znate li vi da to uopće nije potrebno, jer ćemo uz puno manje (čitaj nimalo) truda postići gotovo isto? Zašto se mučiti kad možemo nabaciti još pokoji poligon, nekoliko novih protivnika, te na kraju dodatno opteretiti kod da proizvođači hardvera ne bi izgubili svoj dio kolača? Zašto razbijati glavu smišljanjem novih i zanimljivih ideja i time potrošiti jako puno vremena, kad za isto to vrijeme možemo izdati dva do tri nastavka igre, te zaraditi višestruko više novca? Vidite da gameri gutaju sve što im se gurne pod nos, pa čemu se uopće truditi? Spomenuo sam poligone i protivnike. Da, pogodili ste, smrdi na FPS. Situacija je takva, FPS se uz sportske naslove najčešće nalazi na policama dućana posvećenih igrama i računalima, te se kao takav najviše muze, a gameri ga u najvećem broju konzumiraju. Nemojmo ipak zaboraviti pojedine FPS-ove koji nemaju nikakve veze sa svom ovom svinjarijom. Ne baš nove HL 2, Far Cry, Doom 3. Nešto noviji Call of Duty 2 ili Quake 4 (koliko god pričali, nije Quake toliko loš). A naravno, tu su i svježi Call of Duty 4 i BioShock. Svaka njima čast, ali nije to to. To je vrlo mali postotak u moru izdanih igara, a slobodno ih sve usporedite sa recimo prvim Half-Lifeom. Pa ta igra je pokrenula revoluciju. Ne evoluciju, nego revoluciju. Usudio bih se reći – ne samo FPS-a kao žanra. A kad je ono prvi HL izašao? Prije desetak godina? ... Nadalje, jako puno kontroverze je svojim izlaskom izazvao Crysis, ali mislim da je on ipak više Dx10 prezentacija negoli nekakva evolucija, a kamoli revolucija. No ostavimo FPS po strani, ista je stvar i sa mnogim drugim žanrovima. Sportske igre? Pa Fifa iz godine u godinu radi iste stvari, a evo ni proizvođači Football Managera se ne trude previše, ni PES mi nije što je nekad bio. Jednostavno je, ljudi moji... Proizvođači su lijena gamad koja se malo ili vrlo malo trudi. Opet kažem, ima doista dobrih razvojnih studija, a i neki naslovi doista obećavaju. Uzmite Alan Wake, kojega svi, a i ja sam, jedva čekamo. Ali kad su počeli prditi o dual-coreu, malo sam se razočarao. Odmah su nam rekli: "Nije vam ovo Max Payne, za ovo će trebati platiti". Ali opet, kad igra izađe, dual-core procesori će biti i više nego pristupačni. Mislim, već jesu... Dakle, ima naslova koji obećavaju, ali tu nam se opet javlja problem... Skok na sljedeći pasus.


NASTAVCI BAJNI...
Eto ga, došli smo i do novih naslova, odnosno naslova koji tek trebaju izaći, nakon toliko prekapanja po prošlosti. Što se tiče naslova koji obećavaju, neću svima navoditi imena, jer svi manje-više znamo o čemu se radi. Spomenuo sam Alan Wake. Ok, igra doista obećava, što svojom zanimljivom pričom, izuzetnom vizualnom prezentacijom, ali najviše od svega – obećavaju njegovi tvorci. Tvorci legendarnog Max Paynea. Eto ga, opet se vraćamo u prošlost. Iako Alan nije izravni Maxov nasljednik, sličnost se ne može poreći. Uzmite to ovako: Da Max nije izašao i postigao što je postigao, bi li bio prisutan ovakav tilt pred izlazak Alana Wakea? Ja čisto sumnjam. Ne mora značiti da Alan neće biti odlična igra, da neće nadmašiti svog neizravnog prethodnika ili da neće ostvariti rekordne zarade, ali jedno je sigurno: Dobar dio eventualne popularnosti, zarade te uspjeha morat će zahvaliti prethodniku. No Alan Wake je odličan, kakvih sve tu priča ima. Idemo na nedavno najavljeni Far Cry 2. Pa ta igra je najavljena prije izlaska Crysisa! Ali zašto? Zašto najavljivati nastavak Far Crya prije izlaska nastavka (hm?) Far Crya? Naravno da Crysis nije izravni nastavak Crya, ali da nije bolje grafike, bile bi skoro pa identične igre. Jednako loša priča, ponovno nekakvo napušteno mjesto te opet doista prekrasna grafika. Samo je Far Cry jako lijepo išao na jadnih 256 MB RAM-a i GeForce 4-ki, a Crysis nećete pokrenuti na highu ni sa jednom osim sa high-end grafičkom i obavezno dual-core procesorom. Eh da, ni 2 GB RAM-a nisu na odmet. Priča Quakea 4 nastavljala se na onu iz dvojke. Jako maštovito, slažete li se? Uglavnom, pričam o nastavcima i o njihovoj "inovativnosti". Ne govorim da nastavak mora biti potpuno nova igra i da mora unijeti toliko svježine da se pri igranju iste osjećamo bolje nego sa tri paketa novog Orbita u ustima, ali pobogu, ne možete poboljšati samo grafiku! I to poboljšanje je upitno, a o tome sam već gore pisao. Svi znamo da su proizvodnje igara i hardwarea uvijek išle zajedno, ali ovo je postalo bezobrazno. Rekao sam da je Alan Wake odličan kakvih ima. E pa, nastavci su odlični kakve su ekspanzije. Pri izradi tih bajnih EP-ova programeri jednostavno dodaju par misija koje su bacili u smeće pri izradi originala i naravno, opterete engine i eto nam nastavka! Ne, ne nastavka, eto nam ekspanzije. Koju najčešće prezentiraju kao potpuno novu igru! Nadam se da svi kužite o čemu se ovdje radi i što sve gameri proživljavaju. Najgore od svega je to da smo mi sa većinom ovoga i više nego zadovoljni, te se onda postavlja pitanje: Ako su gameri zadovoljni, zašto bi se proizvođači uopće trudili? Hvala dragom Bogu na FPS-ovima poput BioShocka i CoD-a 4, RTS-ovima poput CoH-a i WiC-a i bla bla bla... I naravno, hvala Bogu na PS-u 3, izgleda da nam se sprema dosta dobrih naslova za ovu do sada pomalo zanemarenu konzolu, poglavito RPG-ova (hvala xcoreyx-u na nedavnom postu na forumu). Ipak postoje neke svijetle točke u svemu ovome. No koliko god svijetlih točaka bilo, i sa nastavcima se javlja dobro poznati problem. Gotovo po pravilu je prvi nastavak bolji od trećeg, četvrtog i dalje. Primjer? Broken Sword. Prva dva nastavka su bili remek-djela, a treći i četvrti se teško mogu usporediti s njima. I opet bih postavio pitanje "zašto?" A već sam gore pisao o ovakvim stvarima, kad sam se dotakao starijih igara te ih usporedio sa novima. A Broken Sword uzimam kao jedan jednostavan i očigledan primjer. Takvih je, nažalost, jako puno.


AND FINALLY...
Kako sam počeo, a i nastavio, mogao bih još ovako, ali bojim se da bi sve pomalo izgubilo smisao. Ako već nije. Bilo kako bilo, poruka je jasna: gaming suxa i suxat će još i više ako se uskoro nešto ne promijeni! Ne pozivam vas ni na kakve križarske pohode, a mi tu ništa značajno i ne možemo uraditi, ali želim da svi shvatimo što smo nekad imali, a što imamo sada. I da to nije samo do nostalgije! Evo jedan primjer... Prije, dok sam dosta češće igrao, znao bih probuditi staru nekad u noći. Jednom me tako našla oko 4 za kompom. Nije se onesvijestila, ali nije joj puno falilo. To je s vremenom postala rutina, pa mi više nije ni prigovarala zbog toga. Pričam o zorama dočekanim na PC-u ili nekoj konzoli, nije bitno. Bitno je da se igralo. Nije meni danas teško provesti noć na taj način, ali teško mi je to što ujutro neću osjećati nikakvo zadovoljstvo zbog toga. Prije jesam, jer znam da nije bilo lako srediti toliko Nijemaca, Rusa, aliena ili nekih četvrtih. Nije bilo lako sa nekim jadnim klubom doći iz treće u prvu ligu... Dakle, igralo se, igralo se iz gušta. Tako da sam od gore opisane situacije oko 4 ujutro došao do toga da me stara, kad me oko 1 nađe u krevetu, pita jesam li bolestan. Kako svi ljudi na ovom svijetu imaju drugačija mišljenja, siguran sam da se mnogi od vas neće u potpunosti ili nikako složiti sa pojedinim mojim konstatacijama unutar ovog članka. Nadam se samo da će sve ovo na nekoga ostaviti kakav-takav utisak. Želio bih zaključiti sa željom da provedete još mnoge dane i noći uz igre i da doista uživate u igranju; želim i meni i svima vama što više dobrih (i boljih!) igara u budućnosti, te na kraju... Napijte se ponekad.